Zoro trpi četverostruku diskriminaciju. Umjesto da se rodi u uzgajivačnici kao mali bijeli pudl s rodovnicom i razgranatim obiteljskim stablom, došao je na svijet kao veliki crni pas bez rodovnice, rođen u divljini pokraj ceste. Njegova elegantna građa, sjajna dlaka, samouvjereno držanje i oči boje starog zlata većini ljudi nisu dovoljno uvjerljiv razlog za udomljavanje. Kao ni njegova vesela, razigrana i dobroćudna narav, ni prirodna sklonost da vjerno hoda uz ljude (često ga zamišljam s plaštem i maskom preko očiju, kao svog hrabrog zaštitnika). I tako je Zoro još uvijek pas za udomljavanje.
Dobro, priznajem, zna biti malo uporan… ujutro, kad uđem u azil, on najglasnije cvili i doziva me da mu priđem i pozdravim ga. Osim toga, čista je petica. Štoviše, upravo to što nema rodovnicu čini ga originalnim i neponovljivim. Zamislite samo – nitko drugi neće imati psa tako posebnog kao što je Vaš, odlučite li ga udomiti.
P. S. Zoro bi se jako obradovao kad bi znao da ima i kuma – nekoga tko, osim nas, misli na njega.


















































